Marko Capek: Kako živjeti bez plastike?

Surfer, ronilac, skiper, alpinist, penjač, a inače inženjer elektrotehnike koji je 10 godina radio na UNDP (United Nations Development Programme) projektima u Hrvatskoj.

1. Nešto o tebi – tko si?

Zovem se Marko Capek, imam 34 godine i preko 10 godina se bavim zaštitom okoliša. Inženjer sam elektrotehnike i 10 godina sam radio na  UNDP (United Nations Development Programme) projektima u Hrvatskoj, na Balkanu, u Tadžikistanu i Kirgistanu. Većinom su to bili projekti povezani s obnovljivim izvorima energije. Paralelno sam i surfer, ronilac, skiper, alpinist, penjač te volim istraživati prirodu i boraviti u njoj. Tijekom posljednjih desetak godina putovao sam u zemlje Južne i Centralne Amerike, na sjever Afrike, u Centralnu i Jugoistočnu Aziju, većinom kako bih surfao i ronio. Kada vidite promjene koje je uzrokovala plastika, kada dođete u tropski raj i prvo morate micati plastiku kako biste snimili fotografiju za Facebook, kada počnete nailaziti na mrtve dupine, kada ronite u smeću i naiđete na vrtloge mikroplastike plastike čak i u Jadranu, onda se u vama mora nešto promijeniti. Postao sam svjestan da je plastika jedan od vodećih ekoloških problema današnjice i da je stanje doista alarmantno.

2. Zašto te zanima problem plastike?

Istražujem sebe i svijet oko sebe. Oceani su tako ogromni, snažni organizmi i imaju jedan posebni svijet. Imao sam priliku roniti na Galapagosu s dupinima, tuljanima, kitovima, ražama, mantama i velikim morskim psima. Kada vidite koliko je to sve veliko i lijepo, koliko su duboke obiteljske strukture dupina ili kitova, kada tuljani plivaju kroz ringove zraka koje ispuhujete ili kada se igraju s vama i pokušavaju vam skinuti peraje, onda shvatite kako smo svi zapravo jedno – volimo se igrati, svi se međusobno osjećamo i volimo… Nakon takvog iskustva jako je teško baciti smeće u more.

3. Tvoja misija?

Pomislite – mi smo jedina bića na svijetu koja vlastito smeće pakira tako da se u prirodi zadrži idućih 1000 godina. Nakon što “odemo”, naše smeće (jedna vreća tjedno) još 900 godina ostat će ispod zemlje ili plutajući u moru. Također, jedina smo vrsta na svijetu koja drugim bićima smećem truje dom. Toliko smo se udaljili od zemlje i sklada u kojem bismo trebali živjeti da je gotovo ne možemo nazvati domom. Mi zemlju ne volimo i polako je trujemo. Pogledajte što smo napravili s oceanima! Znate li da 75% kisika proizvode najmanji organizmi koji žive upravo u morima i oceanima, a koji trenutno umiru alarmantnom brzinom. Jedna plastična vrećica, kada dođe u ocean, tamo preživljava i do 1000 godina i samo ona može naškoditi velikom broju dupina i kitova. Jeste li ikada vidjeli kako mama kit nosi mladunče koje je umrlo zbog toksina u majčinom mlijeku? Nosi ga godinama jer ga jednostavno ne može pustiti od tuge. A mi i dalje bacamo smeće i kemijski otpad u oceane! Moja misija bi trebala biti misija svakog čovjeka na zemlji. Živjeti sebe, vlastitu prirodu, osvijestiti se, brinuti o vlastitom domu, brinuti o okolišu koji je također naš dom te živjeti u skladu s prirodom.

4. Kakvoj plastici reći NE?

Plastiku jednostavno ne kupujem. Ne kupujem ništa u plastičnom pakiranju ili predmete koji sadrže plastične dijelove. Ako već moram kupiti plastiku, pazim da je to vrsta plastike koja se lakše reciklira, poput plastike br. 2 i br. 4 (HDPE i LPDE). Plastiku br. 1 (PET) i br. 6 (PS) ne kupujem nikada. Krajem mjeseca moja partnerica i ja “proizvest” ćemo tek šaku plastike, dok će u prosjeku jedna osoba “proizvesti” 4 pune vreće plastike.

5. Kako živjeti bez plastike?

Posjedujem puno platnenih vrećica i starih plastičnih vrećica koje koristim višekratno. Na placu prilikom kupovine salate ili sira koristim vlastite plastične vrećice, ne uzimam nove vrećice od prodavača. Mokre ili prljave vrećice ispirem vodom i sapunom i sušim na balkonu. Plastična vrećica neće se razgraditi do 1000 godina, zašto bih je bacio? U prodavaonicama nikada ne uzimam plastične vrećice, pa čak ni papirnate vrećice za kruh s plastičnim “prozorčićem”. Voće i povrće važem bez vrećice, a naljepnicu s cijenom nalijepim direktno na voćku ili komad povrća. Svaka prodavaonica nudi proizvode bez plastične ambalaže. Primjerice, od 10 tipova riže jedan će uvijek biti u papirnatoj ambalaži. Proizvodim vlastitu kozmetiku, sredstva za pranje suđa i rublja, dezodorans, pastu za zube i slično. Ako nemate tu mogućnost, u drogerijama potražite ekološke deterdžente i sredstva za pranje koja su biorazgradiva i dolaze u 100% recikliranoj plastičnoj ambalaži (da, plastika, ali barem nećete doprinijeti stvaranju nove plastike). Imam puno staklenki i što god mogu kupim u rinfuzi. Dobra stara tegla od krastavaca je odlična za sve, pa i za lampaš na groblju. Živimo u EU, pitka voda je posvuda, zašto bi netko kupio plastičnu bocu vode s kojom će konzumirati i kemikalije iz plastike? Uzmite staklenu bocu, punite je i nosite sa sobom. Za pranje suđa koristim vlastiti sapun od kokosa i drvenu četku od agave. Sigurno ste već primijetili da se spužva uslijed pranja polako smanjuje. To su mali komadići mikroplastike koji odlaze u vodu, a potom u more i postaju problem. Uzmemo li u obzir da postoje mjesta na svijetu gdje više neće narasti nijedna nova riba jer male ribice pojedu mikroplastiku i ugibaju, stanje je poprilično alarmantno. Kavu ili hranu “to go” uzimam samo umotanu u papir, bez plastike. Sve moje vrećice za smeće su kompostabilne, a nude ih sve bolje drogerije u Hrvatskoj.

6. Što biste savjetovali čitateljicama i čitateljima?

Ako ste osvijestili problem zagađenja plastikom, naoružajte se strpljenjem i pokušajte uvijek imati na umu da vam ne trebaju plastične vrećice, slamke i slično. Educirajte sebe i druge. Nemojte misliti da će se problem riješiti ako cijeli svijet počne reciklirati. Neće. Nažalost, trenutno proizvodimo i koristimo prevelike količine plastike koje ne možemo obraditi. Moramo smanjiti svoj plastični otisak. Nemojte se ljutiti na ljude koji to još nisu shvatili, već uvijek budite spremni podijeliti informacije i educirati. Svijest ima svoju evoluciju i ide svojim tokom.  Uživajte u životu.

Hvala, Marko!

Priredila: Natalija Petkovšek